Ljubavni Du-mobil Josipa Škerlja

Svi koji prate slikarski opus umjetnika Josipa Škerlja znaju da mu je glavna ideja i žarišna točka njegov Dubrovnik. Grad koji je dobio u nasljeđe Škerlju postaje trajna tema, dokidajući time poznatu Protagorinu tezu da je „čovjek mjera svih stvari“. Ovdje to postaje Škerljev Grad. Grad kojemu Škerlj tepa, Grad o kojemu Škerlj piše svoju poeziju i Grad koji je vječno nadahnuće umjetnicima. Svom Gradu Škerlj je posvetio novi ciklus pod naslovom DU-2404-JŠ, čijih se trideset djela, stvaranih u proteklih nekoliko godina, našlo u izložbenom prostoru Gradskog kulturnog središta u Metkoviću na izložbi u organizaciji metkovskog ogranka Matice hrvatske. Ideja vodilja za ciklus jest kretanje kroz vrijeme, dok je sam naslov ciklusa aluzija na registarske oznake automobila, s datumom umjetnikova rođenja i njegovim inicijalima. U vizure Grada, njegove zidine, Škerlj upisuje razne scene, motive i apstraktne oblike. Već poznatoj silueti gradskog obrisa koja je u autorovu opusu postala ishodišni oblik (pravokutnik oblih uglova s pridodanom kružnom formom – tvrđavom Minčetom), kombiniranom tehnikom na platnu nadodaju se razne varijacije na tu temu; gigantska mačka koja se proteže kako bi dohvatila tanjur pun srdela, dubrovačke predvečernje čiope, papirnate figure u plesu, stilizirani cvjetovi te uskovitlane kozmičke spirale – sve to odlike su specifičnog Škerljeva likovnog jezika. Kako u predgovoru za katalog izložbe piše povjesničarka umjetnosti Iva Körbler: „U fuzijama bojâ i biomorfnih oblikâ, Grad nedvojbeno postaje živim organizmom koji pulsira i živi za sebe, neovisno o ljudskom faktoru. Stoga Škerlj zidine na nekim slikama pretvara u lice (ili licâ) kao u nekom manirističkom parku. U ta lica ucrtava ptice, papirnate brodove i apstraktne crtice, približavajući se simboličkoj temi igre sa svakodnevnim iluzijama i filozofskog sanjarenja o egzistencijalnim tricama i kučinama.“

Zauvijek grad, akril na platnu, 80 x 100 cm, 2020.

Grad se u ovom ciklusu pojavljuje dvoznačno, kao utvrda, svedena na namjerno tvrdo tretiran arhitektonski crtež, koji ima prijeteće i mitsko obilježje, a s druge strane je zaštitnička utvrda prema svojim stanovnicima, tzv. kozmičko jaje, nulto i zadnje počelo i civilizacije i identiteta. Umjetnost Josipa Škerlja sve je samo ne kruta i dosadna. Schiller kaže: „Čovjek je potpuno čovjek tamo gdje se igra“. Škerlj je potpuno Škerlj u svojim djelima. U djelima u koje unosi humor, životnu silu, razne nadrealne dosjetke, svježinu, eros, hitrost, u djelima u kojima se on zapravo, u biti – igra. Igrajući se, Škerlj spontano, gotovo nesvjesno, stvara slike koje su univerzum za sebe, slike koje prenose informaciju, ali i emociju. Britanski kritičar Clive Bell smatrao je da u umjetnosti treba postojati specifična estetska emocija koju umjetnost izaziva u čovjeku. Gledajući Škerljeve slike, tu kombinaciju obrisa gradskih zidina, „bijelih crtica“, različitih oblika te kolorističkog zasićenja, u nama se bude ti estetski osjećaji, toliko snažni da možemo čuti tajne riječi ljubavnika pod kišobranom i smijeh žena u plesu te osjetiti vrućinu uzavrelog Straduna, ne zbog njihove opisnosti, nego zbog vibracije boja i oblika koji pobuđuju estetsko-emocionalni odgovor.

Dvoznačna, ludička komponenta slike Josipa Škerlja intuitivno ga povezuje s umjetničkim opusom Zlatka Kesera, dok ga specifičan kolorit i znak koji nije sveden na prazni geometrizam povezuje sa slikarom Slobodanom Vuličevićem (što dobro zapaža Iva Körbler), kojemu je tema bio njegov grad Rovinj. Gradovi imaju posebno značenje za čovjeka, u njima se skriva kulturno i povijesno dobro koje čovjek dobiva u nasljeđe i koje je dužan očuvati. Josip Škerlj u nasljeđe je dobio biser Jadranskoga mora – Dubrovnik. Nasljeđe Dubrovnika, kulturno, povijesno, arhitektonsko, ali i umjetničko, golemo je.

Uzimajući rodni Grad kao glavnu inspiraciju, u čije nadaleko poznate zidine upisuje razne scene i kojemu posvećuje svoju poeziju, iskusni dubrovački mačak dobio je posebnu odgovornost na svoja pleća, ali uspio se „iskoprcati“ i odmaknuti od prethodnika, posebice Ede Murtića i njegova osobitog autorskog rukopisa i geste, u kojemu se mnogi danas, tražeći vlastiti stil, izgube. Mladenačka snaga koja buja u ovom umjetniku, koji se nakon brojnih godina svoga djelovanja ne boji ni kritike ni društva (samo možda manjka vremena), nego kroz svoj karakterističan humor i tinejdžersku zaigranost prkosi svim nametnutim normama, može nam svima poslužiti kao primjer. Jer opće je poznato da se ne slika bojama nego osjećajima, a Škerlj je tomu najbolji dokaz.